MLADI AUTOR: Antonio David Perina

19 kolovoza, 2021, Betina Film Festival

Naslovna

Mladi redatelj Antonio David Perina podijelo je s nama zanimljivosti vezane uz njegov novi dokumentarni film “Žuti most” o osebujnom Borisu, slikaru iz Tisnog koji će se večeras premijerno prikazati u Kinu Skalinada. Kako je bilo snimati film o čovjeku iz lokalne zajednice iz koje dolazi i sam redatelj, što je naučio i i je li još više zavolio dokumentarni film i uvidio potencijal “malih priča običnih ljudi”, otkrio nam je tik prije premijere, vidno uzbuđen i sretan što je dobio takvu priliku.

1. Mladi redatelj iz Tisnog, student Filmske i televizijske režije i produkcije. Pretpostavljam da je igrani film i kod vas većinom dominantan u domeni studentskih vježbi i snimanja, kako je bilo odjednom se malo više pozabaviti dokumentarnom formom koja je vrlo različita od igranog filma? Je li ti to bio prvi doticaj s istom?

Što se tiče dokumentarnog filma, da, nešto ozbiljnije nismo radili na fakultetu, to se većinom svodilo na klasične vježbe koje radiš s kolegama tako da je ovo bio moj prvi ozbiljniji doticaj s tom formom i drago mi je da se taj ozbiljniji doticaj razvio upravo iz zadatka koji smo dobili na fakultetu, samo puno složenijeg i ozbiljnijeg. Nekako igrani film uvijek dođe u prvi plan, sve se više- manje svodi na to, ali kad malo izađeš iz tog okvira, otkriješ da i drugi žanrovi nude fantastične mogućnosti izražavanja i da su zaista jedinstveno iskustvo, pogotovo za mlade filmaše. Barem sam ja tako doživio iskustvo snimanja “Žutog mosta”.

2. S obzirom na to da dokumentarni film podrazumijeva vrlo ogoljeni pristup i objektivnost koja je neminovna, je li postojao taj neki strah da odjednom zakoračiš u nečiju intimu i dokumentiraš je- jer ovaj film je upravo to, intimna priča o lokalnom čovjeku?

Naravno da je, prvenstveno zato jer ne znaš kako će ta osoba reagirati kad ti pokušaš načeti tu sferu, ali Boris je, srećom takav da se moj strah vrlo brzo deplasirao jer sam shvatio da se razumijemo i međusobno poštujemo. Mislim da je tu pomogla i ta lokalnost. Mi se praktički znamo cijeli život, ali nikad nismo komunicirali. Tisno je malo mjesto, znaš sve ljude pa makar iz viđenja. Tako je i meni bilo s njim. Do snimanja filma sve je uvijek ostajalo samo na pozdravu i nekom usputnom pitanju kad bih ga sreo- ovo je bilo naše prvo “pravo” upoznavanje, samo što sam ja doveo i kameru.


3. Koliko je sama filmska priča i ideja bila strukturirana i išla u unaprijed isplaniranom smjeru, a koliko si se vodio prirodnim ritmom Borisove svakodnevice, života?

Originalni koncept koji sam imao na početku zapravo je potpuno različit od finalnog produkta, što i nije toliko čudno jer je općenito vrlo teško unaprijed precizno odrediti i strukturirati film, nikad ne znaš gdje će te odvesti. Ali, dogodilo se to da je on na neki način “nametnuo” svoj specifični ritam, što govorim u najboljem mogućem kontekstu jer je upravo to čar ovog filma. Kad kreneš sa snimanjem i montranjem, teško možeš karikirati taj materijal prema nekim svojim idejama, moraš jednostavno pratit ono što on je i mislim da je to divno. Kada gledam sav taj materijal, iskorišten i onaj koji je ostao, posebno mi je fascinantno to da je svugdje vidljiva i jasna ta Borisova pozicija u kojoj on uz sve poteškoće koje ima, uspijeva zadržati borbenost i ne žaliti se ni na što. On svoje loše dane, jednako kao i one dobre, proživljava kroz slikanje, jednako kao i dobre. Kad to vidite, teško da možete reagirati ikako drugačije osim da mu se iskreno divite i samo pratite taj njegov životni tempo jer znate da je to njegova prava, iskrena priča i teško da je možete predvidjeti u bilo kakvom čvrstom konceptu koji ste imali prije nego što ste ga upoznali.

4. Dakle, tvoja reakcija na slobodu i neizvjesnost filmske priče u tom žanru je zapravo vrlo pozitivna?

Tako je. Kad radis igrani film, temelji su puno čvršći, smjer je više-manje zacrtan. U dokumentarnom to je puno neizvjesnije, promjene su nepredvidljive i česte, ti se vodiš pričom i ona se nekako gradi sama od sebe, slijedi neki svoj prirodni tok i mislim da je tu ta ljepota i otvorenost forme, daje ti puno prostora. Naravno, to moze biti malo zastrašujuće, ali jednom kad kreneš, jednostavno se sve nekako posloži i mislim da je to za autore vrlo vrijedno iskustvo. To da se u pomalo neočekivanom i nepredvidljivom materijalu ipak uspiješ sam sa sobom izboriti za kvalitetnu selekciju za koju osjećaš da je takva.


5. Koliko si imao ili možda još uvijek imaš strah od recepcije filma, konkretno od strane lokalnih ljudi, s obzirom na činjenicu da ti jesi jedan od njih? Predstavlja li ti to neku vrstu pritiska ili ipak misliš da je to olakšavajuća okolnost?

Zapravo jedva čekam da ljudi to vide, nije me strah. Boris je čitav život u Tisnu, mislim da zaista dobiva premalo pažnje. On stalno pokušava plasirati svoj rad, ali u filmu je prikazan dio njega koji nije toliko vidljiv i to me veseli. Nemam toliku potrebu da se svidi ljudima, koliko mi je bitno da ga vide, pa što bude.

6. Znači li ti puno prilika da imaš festivalsku premijeru kao mladi autor čije se ime tek krenulo formirati? Kakva je kombinacija osjećaja u ovom trenutku?

Uvijek postoji osjećaj odgovornosti, u prvome redu prema samome sebi i cijelom timu, želiš da sve prođe u redu, da se nekako isplati na kraju. Miks pritiska i uzbuđenja, definitivno. I ogromne motivacije koja proizlazi iz toga da je netko u selekciji rekao “okej, ovo zaslužuje da bude viđeno.” .

7. Imaš li sad, kad je film snimljen, osjećaj da si zahvatio samo mali komadić priče, da se stvorilo puno vise potencijalnog materijala za film nego što si očekivao?

Definitivno. Kad smo završili sa snimanjem i kad sam krenuo pregledavati te sate materijala, na prvu mi se činilo da je to to, ali nakon par dana samo sam počeo razmišljati o tome da sam tek zagrebao po površini, ali u kratkoj formi te odluke sortiranja i kraćenja materijala su jednostavno nužne. Tješi me to da će taj materijal ostati, tako da ne isključujem opciju da mu se jednom vratim.


8. I na kraju, u kojoj mjeri smatraš da je bitno i potentno pričati o lokalnim pričama? Mislim da mi kao ljudi obično imamo tu tendenciju misliti kako se negdje drugdje, na nekim drugim mjestima, velegradovima daleko od nas, događaju velike i zanimljive filmske priče, a često ne vidimo da su one ispred nas, na ulici malog grada, u kući lokalne obitelji, nekako nam je sve to dosadno jer je “naše”, svakodnevno?

Mislim da je samo bitan taj poriv da si ti uvjeren da neka priča zaslužuje biti ispričana, nebitno koja je i gdje je. Piši ono o čemu znaš, na kraju krajeva. U Zagrebu sigurno ima milion zanimljivih, ali meni ni jedna nije bila takva u tom trenutku. Ja sam se vratio u Tisno jer sam osjećao da je tu ono što ja tražim i čemu želim posvetiti svoje vrijeme i trud. Tako je i bilo.

Mladom autoru želimo svu sreću u daljnjem radu i razvijanju!